Osvrti (recenzije) pisaca i književnih kritičara
Božidar Petrač:
"...Zapravo čini se kako u određenim lirskim promišljanjima dolazi do punog izražaja sve ono što je autoričinim životnim iskustvom dosegnuto i provjereno, sve ono što joj je proživljeno iskustvo namrlo u baštinu njezina življenja, sve ono se pokazalo ili ovjerilo kao mudrost i istina, riječju, sve ono što je u njezinoj svijesti prihvaćeno kao stečeno ili izboreno vlastitim izborom i vlastitim odlukama, vlastitim naporima i vlastitim odricanjima."
Robert G. Tilly:
"...Stanka Gjurić, uopćeno i ukratko bavi se tematskim opsegom duhovnog obzorja jednoga Henryja Millera, stilom i jezičnim vokabularom dostojnim Jursenarove ili onoga iz ponajboljih eseja Simone de Beauvoir, sve to osmatrano i opservirano iz vizure i glazure Sylvie Plath, ali ne s njezinim fatalizmom, što je okončao i čitavu storiju nesretne pjesnikinje suicidom, već umovanjem i promišljanjem vječnih, a opet iz nekog rakursa i svakidašnjih tema za opservaciju tema, vedrim vitalizmom i zdravim panteizmom jedne Anais Nin."
Nives Mikelić:
"...Stanka Gjurić je i u ovoj knjizi potvrdila svoj poseban dar zapažanja, vještinom psihologa ( a vjerojatno o zahvaljujući ženskoj intuiciji) razotkrila je najsloženiji mehanizam postojanja, potrebu jedinstva muškarca i žene u traganju za ljudskom srećom i potrebu svakoga čovjeka da bude voljen."
Ljerka Car Matutinović;
"...Jer upravo to nam nudi pjesnikinja: osebujni senzibilitet, specifičan i slikovit, nepodvrgnut metričkoj shemi, ali je konstrukcija ritmizirane rečenice usklađena ritmom ljudskog daha i lucidnošću meditiranja."
Igor Mandić:
"...Radi se o osjetljivoj duši koja zna promatrati svijet, a da ga ne pokušava fabularizirati i ispričavati. U njezinoj knjizi primjećuje se zaprepašćujuća jasnost i promišljenost uočljiva već u činjenici da svaki naslov teksta u potpunosti odgovara njegovu sadržaju."
Vinko Grubišić:
"...Lirski eseji, tako čitki i pitki, veoma jasnih, a opet tako probranih rečenica i lirskog ritma gdje se 'la forme et le fond', upotpunjavaju, gotovo sljubljuju i na nas ostavljaju dojam nerazdvojnosti."
Zlatko Tomičić:
"...To je duboka filozofija žene."
Nikola Milićević:
"...Umjesto mladalačkih ispovijedi vidimo posve zrela i ozbiljna ljudska saznanja o različitim i bitnim pitanjima svijeta, života i ljudske egzistencije."
Milivoj Slaviček:
"...Poezija u ovoj zbirci izraz je uglađene ironije prema stvarnosti."
Vlado Gotovac:
"...Lirizam zato djeluje još nestvarnije i njegova se upornost pretvara u diskretni šarm hrabrosti, koja bi bez nesreće djelovala cinično."
Ivan Tolj:
"...Ona je u samom 'Sedmom pečatu' dokazala raskošnost svoga talenta, s jedne strane, a s druge strana i ta raskošnost talenta i odluka da bude sama i da ispisuje svoje stranice na način kako to ona hoće i kako to ona osjeća, stajale su je koješta u životu, jer u izboru, a imala je izbora raznoraznih, odabrala je ipak svoj vlastiti put."
Sead Begović:
"...U stegnutoj i zatvorenoj strukturi pjesme emitirat će smirene refleksije koje proizlaze iz neke situacije, te nas uznemiriti s nekom iznenadnom spoznajom, to jest pjesničkim stavom koji u sebi skriva filozofične poruke, nikad potpuno dovršene jer u svojoj prirodi skrivaju poetsku iskričavost."
Nedjeljko Mihanović:
"...Dakle, ovdje sam nabrojao sedam, osam do deset pjesama koje idu na neki način u jedan pomalo antologijski izbor hrvatske poezije. Jedan veliki njemački ekspresionist, veliki njemački pjesnik, kad je sastavljao jednu svoju antologiju, rekao je: Ako jedan pjesnik u cijelome svom životu, cijelome svome opusu stvori osam do deset antologijskih pjesama, onda je to veliki pjesnik."
Ferdo Šarić:
"...Njen je izraz koloritan, metafora joj nosi nešto od one kafkijanske atmosfere s jedne, ali i verlenovske ili vajdlovske s druge strane ."
Mladen Machiedo:
"...Pripomenut ću kao kuriozitet, da autorica čiju poeziju medijski prati ponajviše epitet 'erotska', nije svojom jedinom pjesmom u 'Panorami' zastupljena tim žanrom (u kojem traži, međutim, od čitatelja, intelektualnu spremu, ne pribjegava lakoj lascivnosti, i gustim pretapanjem metafora i refleksije dramatično iskazuje odnos eros-thanatos."
Borivoj Radaković:
"...Stanka Gjurić je pjesnikinja koja mimo aktualnih pjesničkih tokova vodi svoju liriku i ispisuje svoje viđenje svijeta, viđenje tako neobično, lišeno refleksa suvremenosti, grubosti i zla, a posve ekskluzivno u odnosu na tzv. svjetsku problematiku.
Tin Lemac
"...Sadržajna strana Stankinih lirskih mikro-eseja toliko je velika da bih se moglo samo nabrajati okuse, mirise, refleksije, samorefleksije, doživljaje i poneke kuriozitete i to ne bi bilo dovoljno. To je dio koji bi svaki čitatelj trebao razotkriti i što je važnije, prepoznati se u nekom od navedenih entiteta. Ostat ćemo sjetni kad se govori o majci, zaplakat ćemo kada se progovori o ljubavi i nasmijat ćemo se kad se progovori o potrebi čuvanja unutarnjeg djeteta. Stankin je glas blizak, lišen patetike i visokoparnog dociranja, jednako ga upijaju čitetatelji svih uzrasta, obrazovanja i drugih identitetskih oznaka."
EN
'…Briefly and generally speaking, from a topical point of view, Stanka Gjuric’s book of essays focuses on spiritual horizons similar to Henry Miller, using the style and vocabulary worthy of Marguerite Yourcenar or of some of the essays of Simone de Beauvoir. Her observations point us to vistas of Sylvia Plath, yet never guide us to a similar suicidal fatality. In Stanka Gjurić’s everyday observations, she is close to serene yet vigorous ideas and the reasoning and healthy pantheism of Anais Nin.'
Robert G. Tilly
' …That is why lyricism works even more unreally, and its persistence transmute into a discrete charm of courage that without affliction would act cynically.'
Vlado Gotovac
-
"Budnost", proza ("Alfa", Zagreb 2022.)
Stanka Gjurić, pjesnikinja, glumica i fimska redateljica, objavila je više vrhunskih proznih i pjesničkih djela, dobitnica je nekoliko značajnih književnih nagrada te nagrade za jedinstveno uspješan kratki film Ubojite misli. Već u prvom tekstu Nepovredivi dio određuje se čvrstivo i neprobojnost vanjštine “no moja stamena kamenost u meni svejedno vrišti, zapomaže, traži svoje pravo na mekoću kakvu nose drugi ljudi” (str. 3). Sami naslovi nekih devedesetak pjesničkih proza svojevrsni su sažetci tako neposrednih lirskih iskaza, raspoloženja pjesnikinje koja se tako često navraća trima misaonim uporištima, odnosno trima tako nedovršivim i neprihvaćenim rastancima, koji - i nakon odlaska, bolje rečeno odlazaka - nastavljaju bivati stalno novim Stankinim osloncima u bijegu od trajanja, u pronalascima životnih intenziteta.Ne bi bilo teško utvrditi da je najviše snova i oscilacija snova i jave posvećeno upravo Majci: “Sad mi je žao što pred tobom nisam više plakala, i kao odrasla, i kao dijete.” (9). I plač je pojava koja se događa i u snu i na javi. Potrebno je čitavo pletivo, snova, njihove oscilacije u javu i prijelazi iz jednog sna u drugi za olakšanje življenja, u tom “prepuštanju neumitnom”, a to je sve pretočeno u zanimljiv pjesnički izričaj. “Koliko vam se često događa da, spavajući, želite otvoriti oči kako biste se probudili, ali vam nešto ne dopušta? Možda biste poništili čaroliju da vam to uspije, i upravo zbog toga vam to ne uspijeva ili niste svjesni toga da svoje oči držite otvorenima. Da bismo se susreli s onostranim, nužno je da lebdimo između jave i sna, na neki način da budemo tek napola budni, poput somnambula.” Tolike su i tako intenzivne zajedničke uspomene s Majkom: “Jedna od lutaka nosi tvoje lice, prozračno i glatko…” Valja naglasiti: nije rečeno da ta lutka ima nego da “nosi majčino lice”, tj. da je ona uzela to lice od fizički nenazočne Majke. I odmah u slijedu: “Oči su to koje proučavaju, ozbiljne i pomalo tužne čak i kad se osmjehuju; ja – tvoje oči.”
Kao što je čest slučaj s djecom s posebno naglašenom imaginacijom da imaju toliko potrebna zamišljenog prijatelja, koji je stvarniji od bilo koje stvarnosti, jer uvijek je tu uz osobe koje su “posrnule u vrijeme”. I uvijek je težak izlazak, tj. svojevrstan isplov, iz djetinjstva, jer riječ je od odlasku u nepovrat iz Zlatnog doba, u kojem ne bi “zabrana ni stega, samo ljubavi, podrške uživanja; jer, da nije bilo toga, bih li uopće mogla izgraditi svoje samopouzdanje?” Bolje rečeno: :“Možda bi trebao ponovno naići moj davni, nevidljivii prijatelj da mi pomogne prebroditi to razdoblje u kojem sam djevojčica u tijelu žene, odjednom ogoljela i bez svog neprobojnog štita.”
“Ako je život privremen, zašto ne bi bila i smrt”? Pitanje je kojim završava “Krhkost”. Drugim riječima, moraju li se dimenzionalnosti smrti toliko razlikovati od dimenzionalnosti života? Može li postojati podudarnost bar u jednom djeliću tih dviju dimenzionalnosti, u djeliću koji bismo onda mogli smatrati bitnim? Sama pjesnikinja daje nam odgovor: “Metafora za život u kojem ne postoje pravi odgovori ili odgovori uopće, na mnoga esencijalna pitanja, postoje samo ‘slučajna’ rješenja na koja naiđeš usput, ovisno o stupnju vlastite motivacije i sposobnosti u danom trenutku.”
Uz Majku (“najvažnija poveznica s mojim životom”, koja ispunja toliko životnih svakodnevlja, u pojavama iz tako raživljenih snova ima, iako rjeđe, i uspomena na oca iz mladih dana. Među inim uspomenama, poneka stara fotografija vješto nas uvodi u dočarani krajolik. Ili pak glasovi u kutiji koji su svojevrsne ptice koje bi trebalo osloboditi da lete tražeći svoje vlastite brskraje.
Tu je naravno i psić Rex, koji pomno sve prati, zna se učiniti diskretnim, pa čak i nevidljivim kad to ustreba, ali znade i suosjećati sa svojom gospodaricom, koja, na primjer, s njim na šetnji razlikuje nekoliko vrsta (lažnih) šetača.
A onda roboti u nama i izvan nas s kojima smo danas prisiljeni sporazumijevati se. I to bez obzira na njihove hirove. Tu je mobitel koji iz tame žmirka jednim okom, a da bi se uspostavio kontakt s robotom u sebi treba pratiti “sićušnu kazaljku” koja “ovisno o jačini moga glasa, klizi čas desno, čas lijevo. “Okovani smo tehnologijom koja nas u potpunosti zaokuplja.”
I dok čitamo kako joj je “primjerice privlačna jedna vrlo jednostavna kvaka, jedna od onih kakve najčešće viđamo na vratima šarmantnih talijanskih stanova” (64) spontano pomišljamo na ono misteriozno, tajnovito, puno strepnje i straha otvaranje kvake u jednom filmu A. Hitchcocka. Jer ništa ne razdvaja neizvjesnost od prokušana sjeta kao brava. Tim više nam se ta kvaka velikog filmskog redatelja utuvljuje u sjećanje kao još neočitovan pljusak straha, a naša pjesnikinja tvrdi kako joj pomisao na tu kvaku “budi osjećaj miline” i kako “istog trena vidim ljubavnike koji zagrljeni ulaze u apartman na periferji grada…” Nije li jedan od efekata imaginarne pjesničke riječi i u tomu da budi efekte suprotnih zamišljaja…
Istina o sreći koju je Stanka Gjurić objavila 2018. pokazuje tematski i izražajno poneke sličnosti s Budnosti . Teme kao što su nježnost, prijateljstvo, privrženost, posezanje za mističnim i onostranim, osama, osjećaj krivnje, ljubav pa i “kafićiranje” sve je to opet tu, ali to je tek najbolji dokaz kako pjesnikinja proširuje i produbljuje svijet svojih snova i jave, a kao što joj u esejistci najbolje odgovara pjesnički esej tako joj u poeziji pjesma u prozi omogućuje širok i otvoren izražajni zahvat. Čitajući njene tekstove opažamo kako sa sadržajem ništa ne žrtvuje obliku. Na jednom mjestu sama pjesnikinja reče: “Sve je naoko isto, dnevna rutina gromko zabija čavle u naš lijes.” Poezija je otimanje prostora tako nametljivoj rutini i odmicanje od tog lijesa kojem čavli nisu nikada dovoljno zakucani, pa bilo to kroz san ili javu.
Vinko Grubišić