Stanka Gjurić: Dva prikaza knjige eseja 'Istina o sreći' i prikaz najnovije knjige "Budnost"
Matica hrvatska - Vijenac 661 -
Osebujan senzibilitet mini-eseja
Pjesnikinju Stanku Gjurić nazvala sam „modernom vestalinkom“ u književnom ogledu Samosvojna lirika ljubavi koji je bio objavljen na stranicama Vijenca i uvršten poslije u knjigu kritika Umjesto samoće (2014). Paradigma moderna vestalinka (koja čuva „sveti oganj ljubavi“) svjedoči o žudnji za ljubavnim bivstvovanjem. Ta obuzetost ljubavlju osmišljena je u njezinoj knjizi lirike Bešćutnost akvarela, u lirskoj tankoćutnosti ljubavnih obzira koji su danas u suvremenim pjesmotvorinama terra incognita. Naime, u tim stvarnosnim pjesmaricama erotika se besramno nameće ogoljelim senzibilitetom u kojem je tjelesnost alfa i omega. I euforična vulgarnost da se stvari nazovu pravim imenom postaje neke vrste brend. Kao isukan mač koji uranja u prazninu životnog bivanja u kojem se nasušna zaljubljenost smatra zločinom i sve nestaje u čemeru erotomanskog mahnitanja, čemu pogoduje i paradoksalno vrijeme u kojem živimo.
Lirski senzibilitet pjesnikinje Stanke Gjurić razvio se raskošno u novoj knjizi pod simboličnim naslovom Istina o sreći. Iako je u podnaslovu naglašena sintagma zbirka eseja, to je zapravo zbirka pjesama koje su skrivene u prozi. Dakle, poetska proza organizirana u mnoštvo nadahnutih slika u kojima su zvučnost i boje u sinergiji. Esej nam govori da je riječ o ogledu, crtici koja zahvaća jedno područje i ne razrješava do kraja odabrani predmet rasprave. Zato bih se prije priklonila spomenutoj sintagmi pjesma u prozi, pjesma „sakrivena u prozi“. Jer upravo to nam nudi pjesnikinja: osebujni senzibilitet, specifičan i slikovit, nepodvrgnut metričkoj shemi, ali je konstrukcija ritmizirane rečenice usklađena s ritmom ljudskog daha i lucidnošću meditiranja: „Ljudi su sputani izmišljenim, nepostojećim ograničenjima. Oni su sami izgradili samo njima vidljiv bedem na mjestima gdje je prolaz posve slobodan. Sami su sebe sputali zato što žive po određenim obrascima od kojih teško ili nikad ne odstupaju“ (Iz ljubavi).
Ljerka Car Matutinović
PRIKAZ 2
Nema u hrvatskoj suvremenoj književnosti djela koje bi bilo toliko čvrsto i na tako različite načine povezano sa sadašnjosti, a u isto vrijeme i nadilazilo je, kao što je "Istina o sreći" Stanke Gjurić. Nakon završena čitanje nekoga od tih lirskih eseja, spopada nas misao kako u tom opisu nečega svagdašnjega nismo dolazili do onoga što autorica ne samo pronalazi nego raščlanjuje, osvjetljava s raznih strana, pronalazi u tom uporišta za svoja tako nekonvencionalna razmišljanja. Uzmemo li „istinu“ kao „ono što jest“ , te ako nam pojam „sreća“ pokazuje dalek etimološki suodnos s glagolom „sretati“, onda uočavamo kako autorica zaista sretno ukazuje na svojevrsna spojilišta tako statične pojavnosti s dinamikom kretanja, bivanja.Autorica izuzetno vješto, bez i trunka nametljivosti, izlaganjem (u)vodi čitatelja podjednako u poneke fragmente vlastitog maštanja, bijega od tolike nabusitosti svakodnevlja, u otimanja življenja od vlastitog snatrenja, ili je nerijetko riječ o sveljudskim iskustvima. Ona opisima znade veoma vješto učvrstiti svoja tako provizorna uporišta od kojih se onda kreće onim stazama pojavnosti koje su toliko pojavne, a opet kao su nam ostale primjetljive tek onim vanjskim slojem.U njenim jasnim rečenicama nema ni neologizama, ni kompliciranih izražajnih konstrukcija niti nekih teško spojivih riječi, nego sve teče logičnom tokom, živim ritmom koji ove eseje čini svojevrsnim pjesmama u prozi. Pravi užitak čitateljima.
Prof.dr.sc. Vinko Grubišić
"Budnost", proza ("Alfa", Zagreb 2022.)
„Stanka Gjurić, pjesnikinja, glumica i filmska redateljica, objavila je više vrhunskih proznih i pjesničkih djela, dobitnica je nekoliko značajnih književnih nagrada te nagrade za jedinstveno uspješan kratki film „Ubojite misli“. Već u prvom tekstu "Nepovredivi dio'", određuje se čvrstivo i neprobojnost vanjštine “no moja stamena kamenost u meni svejedno vrišti, zapomaže, traži svoje pravo na mekoću kakvu nose drugi ljudi”. Sami naslovi nekih devedesetak pjesničkih proza svojevrsni su sažetci tako neposrednih lirskih iskaza, raspoloženja pjesnikinje koja se tako često navraća trima misaonim uporištima, odnosno trima tako nedovršivim i neprihvaćenim rastancima, koji - i nakon odlaska, bolje rečeno odlazaka - nastavljaju bivati stalno novim Stankinim osloncima u bijegu od trajanja, u pronalascima životnih intenziteta.
Ne bi bilo teško utvrditi da je najviše snova i oscilacija snova i jave posvećeno upravo Majci: “Sad mi je žao što pred tobom nisam više plakala, i kao odrasla, i kao dijete.” I plač je pojava koja se događa i u snu i na javi. Potrebno je čitavo pletivo snova, njihove oscilacije u javu i prijelazi iz jednog sna u drugi za olakšanje življenja, u tom “prepuštanju neumitnom”, a to je sve pretočeno u zanimljiv pjesnički izričaj. “Koliko vam se često događa da, spavajući, želite otvoriti oči kako biste se probudili, ali vam nešto ne dopušta? Možda biste poništili čaroliju da vam to uspije, i upravo zbog toga vam to ne uspijeva ili niste svjesni toga da svoje oči držite otvorenima. Da bismo se susreli s onostranim, nužno je da lebdimo između jave i sna, na neki način da budemo tek napola budni, poput somnambula.”
Tolike su i tako intenzivne zajedničke uspomene s Majkom: “Jedna od lutaka nosi tvoje lice, prozračno i glatko…” Valja naglasiti: nije rečeno da ta lutka ima nego da “nosi majčino lice”, tj. da je ona uzela to lice od fizički nenazočne Majke. I odmah u slijedu: “Oči su to koje proučavaju, ozbiljne i pomalo tužne čak i kad se osmjehuju; ja – tvoje oči.”
Kao što je čest slučaj s djecom s posebno naglašenom imaginacijom da imaju toliko potrebna zamišljenog prijatelja, koji je stvarniji od bilo koje stvarnosti, jer uvijek je tu uz osobe koje su “posrnule u vrijeme”. I uvijek je težak izlazak, tj. svojevrstan isplov iz djetinjstva, jer riječ je o odlasku u nepovrat iz Zlatnog doba, u kojem ne bi “zabrana ni stega, samo ljubavi, podrške, uživanja; jer, da nije bilo toga, bih li uopće mogla izgraditi svoje samopouzdanje?” Bolje rečeno:“Možda bi trebao ponovno naići moj davni, nevidljivi prijatelj da mi pomogne prebroditi to razdoblje u kojem sam djevojčica u tijelu žene, odjednom ogoljela i bez svog neprobojnog štita.”
“Ako je život privremen, zašto ne bi bila i smrt”? Pitanje je kojim završava “Krhkost”. Drugim riječima, moraju li se dimenzionalnosti smrti toliko razlikovati od dimenzionalnosti života? Može li postojati podudarnost bar u jednom djeliću tih dviju dimenzionalnosti, u djeliću koji bismo onda mogli smatrati bitnim? Sama pjesnikinja daje nam odgovor: “Metafora za život u kojem ne postoje pravi odgovori ili odgovori uopće, na mnoga esencijalna pitanja, postoje samo ‘slučajna’ rješenja na koja naiđeš usput, ovisno o stupnju vlastite motivacije i sposobnosti u danom trenutku.”
Uz Majku, “najvažnija poveznica s mojim životom”, koja ispunja toliko životnih svakodnevlja, u pojavama iz tako raživljenih snova ima, iako rjeđe, i uspomena na oca iz mladih dana. Među inim uspomenama, poneka stara fotografija vješto nas uvodi u dočarani krajolik. Ili pak glasovi u kutiji koji su svojevrsne ptice koje bi trebalo osloboditi da lete tražeći svoje vlastite beskraje.
Tu je naravno i psić Rex, koji pomno sve prati, zna se učiniti diskretnim, pa čak i nevidljivim kad to ustreba, ali znade i suosjećati sa svojom gospodaricom, koja, na primjer, s njim na šetnji razlikuje nekoliko vrsta (lažnih) šetača.
A onda roboti u nama i izvan nas s kojima smo danas prisiljeni sporazumijevati se. I to bez obzira na njihove hirove. Tu je mobitel koji iz tame žmirka jednim okom, a da bi se uspostavio kontakt s robotom u sebi treba pratiti “sićušnu kazaljku” koja “ovisno o jačini moga glasa, klizi čas desno, čas lijevo. “Okovani smo tehnologijom koja nas u potpunosti zaokuplja.”
I dok čitamo kako joj je primjerice privlačna „ jedna vrlo jednostavna kvaka, jedna od onih kakve najčešće viđamo na vratima šarmantnih talijanskih stanova”, spontano pomišljamo na ono misteriozno, tajnovito, puno strepnje i straha otvaranje kvake u jednom filmu A. Hitchcocka. Jer ništa ne razdvaja neizvjesnost od prokušane sjete, kao brava. Tim više nam se ta kvaka velikog filmskog redatelja utuvljuje u sjećanje kao još neočitovan pljusak straha, a naša pjesnikinja tvrdi kako joj pomisao na tu kvaku “budi osjećaj miline” i kako “istog trena vidim ljubavnike koji zagrljeni ulaze u apartman na periferiji grada…” Nije li jedan od efekata imaginarne pjesničke riječi i u tomu da budi efekte suprotnih zamišljaja…
'Istina o sreći' koju je Stanka Gjurić objavila 2018. (Naklada Ceres) pokazuje tematski i izražajno poneke sličnosti s knjigom 'Budnost'. Teme kao što su nježnost, prijateljstvo, privrženost, posezanje za mističnim i onostranim, sve je to opet tu, ali to je tek najbolji dokaz kako spisateljica i pjesnikinja proširuje i produbljuje svijet svojih snova i jave, a kao što joj u esejistici najbolje odgovara poetski esej tako joj lirsko u prozi omogućuje širok i otvoren izražajni zahvat.
Čitajući njene tekstove opažamo kako sa sadržajem ništa ne žrtvuje obliku. Na jednom mjestu sama pjesnikinja reče: “Sve je naoko isto, dnevna rutina gromko zabija čavle u naš lijes.” Poezija je otimanje prostora tako nametljivoj rutini i odmicanje od tog lijesa kojem čavli nisu nikada dovoljno zakucani, pa bilo to kroz san ili javu."
Akademik, književnik, književni kritičar i jezikoslovac Vinko Grubišić (Kanada)