top of page

MAGIČNOST LJEPOTE (1998.)

 

Mnogo je toga napisano o ljudskoj ljepoti, i neću ništa novo reći kažem li da ona često proizlazi ili se potvrđuje iz čovjekove duhovne strukture. No, željela bih govoriti o onoj drukčijoj ljepoti, onoj koja o tome nužno ne ovisi, upravo stoga što je zbog svoje nedostupnosti naprosto neodgonetiva. Bezuvjetnost takve ljepote prkosi svemu onome što bi je zbog bilo čega moglo dovesti u sumnju, no to tjelesno u njoj, ipak zadovoljava sve, ili većinu naših kriterija za njeno prepoznavanje. Kao neoboriv, vječni ideal, ona je ostvariva jedino u samosvojnoj, superiornoj tajnovitosti. Svaka bi neprikrivena banalnost mogla samo uznemiriti njen sjaj.

Zamislite prekrasnu ženu koja «proždire» svoju ljepotu nepodnošljivim karakterom ili glupošću. Je li njezina ljepota zbog toga manje lijepa? Da, ako je naš doživljaj toga jači od doživljaja onog fizičkog. Ili pak, ne, jer ona je zakonitost unutar sebe same, osamljena «slučajnost» koja zbog svoje animalne suverenosti ne treba i ne zahtijeva nikakve druge podrške. Takva ljepota, kojoj nije potreban duh da bi je mogli nazvati šarmantnom, ili štoviše, da bi je mogli voljeti, izaziva strahopoštovanje, i nju se najčešće niti ne želi do kraja razotkriti.

Ljepota kojoj ne treba ništa više od onoga što već ima, iapk je rijetkost. Sve one predivne žene i muškarci koje možemo vidjeti po glamuroznim časopisima, dio su toga (lažnog) imidža neodoljivosti što se konzumira «bez začina». Djevojke s naslovnih stranica nitko ne želi upoznati manje, kao uostalom ni golišave krasotice koje izrazom lica pozivaju na seks, od onih koji su njima zadivljeni. To je privlačnost kojoj je svrha ostati dalek, i upućena je onima koji u svakom pogledu zadovoljavaju takva očekivanja. Često se, doduše, događa da izuzetno lijepe žene nisu i seksualno privlačne; kao da ima ta hladnoća besprijekornosti nepravedno oduzima onaj dio «ljudskosti» koji ipak značajno pripada duhu.

Budući da je mogućnost raspoznavanja ljepote vjerojatno negdje zapisana u našim genima, nije ju potrebno posebno definirati; svi smo na nju osjetljivi i svi je možemo lako prepoznati; ovisna je o našem instinktivnom dešifriranju.

Hrvatska je puna prelijepih ljudi, i u tome, u svijetu sasvim sigurno prednjačimo. Prije desetak godina u Dubrovniku sam upoznala jednoga mladića čiju bi magičnu lijepost teško itko mogao nadmašiti, no začudo, boravak s njime to kratko vrijeme što smo proveli zajedno, za mene je bio gotovo mučenje. Nije, naime, nimalo lako podnijeti nešto tako vizualno nametljivo kao što je ljudska ljepota, takva vrsta ljepote. Sjećam se nepogrešivo, osim što je imao savršene crte lica, bio je i zadivljujuće tjelesne građe (kao da samo lice ne bi bilo dovoljno!). Njegov lik nije imao puno dodira sa stvarnošću; bio je ulovljen u zamku vlastite neodoljivosti, i činilo se da bi, poput Doriana Greya, samo svojom slikom mogao odražavati zbilju.

Do tada nisam vjerovala da muška ljepota može biti na taj način nesavladiva, tako bezobrazno smjela, a opet nezaštićena i ranjiva. U cijeloj se njegovoj pojavi zrcalila neka ležerna samosvijest o moći te očaravajuće skladnosti. Nestrpljivo sam tražila makar i malu nesavršenost kako bih mogla odahnuti u svojoj nekontrolirano navirućoj žudnji da preskočim taj «nevidljivi zid». Svejedno sam znala da je to sve što sam od njega željela: mirnoću u kojoj mogu opipati svoj nagon za iskonskim, u koju želim zaroniti samo kako bih svladala vlastitu nerazumljivu i slatku bol.

No, na njemu je ipak postojala jedna uistinu mala «nesavršenost» koja se iskazivala u nedostatku jednog od bjelokosnih očnjaka. To je, međutim, njegovu ljepotu samo dodatno činilo još božanskijom, jer ju je na skoro suosjećajan način približavalo «običnim smrtnicima». Istina, da nije bilo tog privremenog razmaka kojemu se čovjek jednostavno morao radovati (naravno, ne zlurado), možda bi sve izgledalo drukčije. Ipak, usprkos svemu naprosto nisam mogla osjetiti ništa više od općinjenosti koja nije rađala nikakvom drugom potrebom. I to j saznanje za mene bilo porazno.

Svako je daljnje ostajanje usred te samozadovoljno nerješive zagonetke istovremeno bilo i suočenje s prolaznošću. Osjetila sam otkucaje njezina vješto prikrita nadolaženja.

Nikada prije ni kasnije nisam vidjela nekog tako čarobno lijepog kao što je bio on. U takvu se posebnost čovjek vrlo lako može zaljubiti, premda ne nužno i u osobu koja je nosi.

Čak i ljepota djece, ukoliko izlazi iz okvira uobičajenosti, oduzima dah, i mi joj se šuteći divimo. No ona je, upravo kod djece, i početak jedne lako moguće poremetivosti, jer se s vremenom može pretvoriti u običnost, ili čak ružnoću (koja, naravno, ne ovisi o starosnoj dobi), mada u svakom svom obličju napredovanja dostiže svoj zenit. Ona kroz vlastito bujanje traži dosljednost samo do određene granice, jer ništa nije tako podložno neizvjesnosti kao stasanje mladoga čovjeka. Čini se kao da se priroda neprestano koleba između ljepote i neprivlačnosti, međutim samo je ljepota, kao dio kratkovidne životne određenosti, ono u čemu bi svatko i na bilo koji način, želio sudjelovati.

 

 

 

ISIJAVANJE (2016.)

Prolazim gradom. Kao kad sam izranjala iz vrutka zavodljive mladosti, svi muškarci gledaju u mene. Sada mi je točno devedeset. U zrcalu se prepoznajem jedino stoga što se svakodnevno suočavam s osobom koja nadmašuje svoju sazrelost s - razinom prihvaćanja - potrebnim odmakom, na tajnoviti neočigled. Žena u koju gledam beskrajno je dobrostiva prema slici zarobljenoj u neodloživost. Tu nam mogućnost dopušta tek ogledalo, premda nam jednako tako oduzima onu drugu: da svoj rast i sazrijevanje uočavamo i osjećamo isključivo kroz tuđi pogled. Ništa nije tako nemilosrdno, a istodobno tako samilosno kao starenje. Da sam zaspala u tridesetoj i probudila se sada, znala bih tko sam, samo svojim srcem.
Muškarci koji mi dolaze ususret, zastajkuju, žele biti u mojoj blizini, dodirnuti me, porazgovarati sa mnom. Različitih su godišta, kako oni od dvadeset, tako i od osamdeset. Čim se zaustavim kraj nekog izloga, istoga trena kraj mene zastanu barem trojica. Jedan od njih mi se obraća, i mi nastavljamo s razgovorom poput dugogodišnjih prijatelja koji su dugo čeznuli jedno za drugim, ali se nisu imali prilike susresti. U njegovim očima primjećujem opčinjenost. Što mu je? Što je, napokon, meni? Kao da mogu letjeti. Što mi je? Snježne pahulje lagano padaju usred proljeća. Mada sam, po kriterijima današnjega doba, odavno zagazila u duboku vremešnost, još uvijek sam lucidna i dobre percepcije. Odjednom sve mi se čini mogućim, ništa nije nedostižno. Hvatam pahulju i zadržavam je na dlanu gdje ostaje živom sve dok je ne odlučim pustiti. Ovo je moj hod po žici ispod koje je prostrta mreža. Je li tako bilo i ranije? Je li moja zagledanost u sebe ikada bila tolikog intenziteta da sam se mogla promotriti izvana kao onaj tko lebdi nad samim sobom? Jedino se na taj način mogu izliječiti, mislila sam, tako da se dušom vinem, koliko god mi je dopušteno.
Na licima mladića primjećujem radost, dok na onima starije gospode, zabrinutost. U mom svijetu sada je obrnuto, ili ne postoji ovo potonje. Ti me čekaš u Gradskoj kavani, u našemu separeu na katu gdje možemo biti sami i držati se za ruke. Mislim da ću pred tobom drhtati. No, ovog trenutka dok sam uz izlog, a uz mene stoje prekrasni muškarci, na trenutke te zaboravljam, jer sam, u tijelu, s njima. Odavno znam da sam ženska verzija bećara. To iz mene ne može tek tako otići. Želim ostati ovdje, na ovome mjestu, i u sebe upiti sve slasti onih koji mi nude nektar, svoju jedva zadrživu požudu. Zakasnit ću na sastanak s tobom zato što sada najljepše pjevam upravo zahvaljujući tebi. Kakve li ironije! Ispunjena sam tobom, a želim ostati ovdje, okružena mladošću, i poput vampirice usisati njezin dah, kroz krv, do samoga kraja. Ovo je moje posljednje ljeto, i ne smijem ništa propustiti.
Zaljubljeni ljudi isijavaju neobjašnjivom ljepotom. Jesmo li sebe ikada mogli voljeti više nego u periodu kada smo voljeli nekoga drugog?
Ti si jutros ustao rano i otišao u potragu za svojom cjelovitošću. Još sam šaputala, jer bio je mrak koji od nas iziskuje utišalost, i taj balon tmine nipošto nisam željela probušiti. Vi drugi ni ne slutite koliko mi je malo trebalo da vas napustim. Jer dok god hodamo po žici, naša je ranjivost odgođena, kao i sućut. Moje postojanje ovisi o mreži ispod mene koja će me, ako padnem, u njoj zadržati samo ako je nisam izmislila. I upravo zato potrebno je vjerovati. Bezrezervno.
Moja majka potiho otvara vrata, i kao u mome djetinjstvu, ulazi u moj san nenajavljeno. „Ne trebam te ovdje“ - govorim joj. Na tom sam mjestu samoj sebi roditelj, samoj sebi ljubav.
Momci oko mene koje ne prestajem dodirivati usnama, ne znaju da to činim samo zato što sam zaljubljena.

 

 

 

 

HEALING CARESSES (1998)

 

I don’t believe anyone has yet written anything really worthwhile about what’s called scratching, as in back-scratching, that special kind of caress that doesn’t produce the desire for intercourse. It is in fact absolutely asexual, and among those who go in for it doesn’t require even the feeling of any special closeness. For all that, it’s most common in the immediate family circle. Of course, it’s desirable that there should also be those who like to do the scratching as well, so they should be completely engrossed in the task in those moments they’re doing it to and for members of the household and not thinking of the next instalment of some enjoyment of their own.    Most commonly, the act of scratching is performed by mothers for their children or husband, at the same time or by turns. Though, when a man scratches his wife it’s likely to have a more dodgy character, because it will often, even at the very outset, devolve into lust, which is most inappropriate and undesirable from the scratching angle, since it’s a discipline that doesn’t brook any deviation from the set movements.  It’s a self-satisfied immersion in a world that isn’t easy to leave and that won’t easily be subordinated to any other desire.   Scratching requires total reciprocal dedication, while in the one who’s being scratched it produces something tantamount to a metamorphosis of body and soul and of the skin that unerringly knows and remembers responses to all stimuli, but which will suddenly, putting them aside through its own immanent and superior ability to recognise or not, make the sensuous importance of this insidious fondling the essence of an experience that is practically outside humanity.

While I was still a child I was a great fan of this kind of strong and persistent petting.  I would engage everyone in my surrounds at it, from my grandmother to my girl cousin, or all those who were young enough or old enough to stay at home with me during the day.  I don’t know, in truth, how it actually started, whether I spontaneously required this kind of touch, or whether it came about in some other way, but it was certainly for me from the outset a very particular sensual sensation.   However it might have been, I still today look forward with such sharp desire to any impending clawing, indeed I compel it, recognising my victims with a very cultivated eye.   I’m capable of spending hours in the same position, curled up, concentrating only on the touch that is actually nails scratching away, with a ferocity that will produce a flush, making somewhat scarlet blotches on the skin cut across with chaotic stripes.

Of course, such a thing can’t be entirely comprehended by those who don’t like scratching, people who probably find it a totally unfathomable phenomenon: fondling which is and isn’t, a touch that produces a pleasure so one-sided and selfish, which has a recipient and donor  who is both a voluntary victim and an exaltee. How much of a part it really does play in interpersonal relations is practically impossible to say, because as a rather intimate act, for many people it is in a certain way, at least ostensibly, practically a family-only occasion. For me, though, this touch, however familiar the effect it has, or perhaps because of that, is a stimulus that is a kind of logic and absurdity, and has as such no precise place in which it can be fittingly located, except, perhaps, in some non-existent salon de scratch, which like those establishments offering ambience-cum-therapy, would provide their easily-teachable virtuoso friction to those who really need it in full measure.  For I think that this special species of contact, which doesn’t expect or seek any kind of counter-service from the touchee, or any other form of response, not even the satisfied moans indicative of a certain kind of gratitude, as well as being pleasant, is also particularly conducive to good health.

I even console myself, fantasising that one day, in my later years, it will be completely enough for the experience (of the physical sensation) of happiness that will, because of my old age,  have ever-greater restrictions, insurmountable physical obstacles, and yet not sensuous barriers, at least in that manner.   Perhaps by that time some kind of scratching automata might be invented, which would certainly be some kind of replacement in the want of volunteers.  It would certainly be better if the salons de scratch were opened before then, because after all the human hand is quite irreplaceable in things like this.

They could well be a kind of complement to massage parlours, like: scratching during a massage, or vice-versa, scratching with long or with short nails, without nails at all, incisively or superficially, circularly or rectilinearly, on the back, head or feet, or wherever you want. This would give it,  as publicly accepted profession, with its therapeutic importance admitted, like the healing power that is granted to laughter (self-healing, in fact, but I believe none the less therapeutic), the representation it deserves. It is true that it would lose the mystery of being a covert and hence somewhat questionable rarity because it would become in a way a part of a completely secular contact of desirable and suitable relaxation, but then in its sophisticated development it would be humanly promoted into the certainly not only virtual touch of psychosomatic recuperation.

Perhaps medicine will one day show how truly healthy it is, though as a superficial testimony, which through the eye of the invisible manifestation that records significant changes inside the body and psyche, does not have to be understood and taken on board any more seriously or widely than the already stated, still insufficiently accepted even if verified, therapeutic power of frequent and throaty laughter.

 

                                           © 2013 Stanka Gjuric

                


 

bottom of page